ISPOVIJEST: Nakon nesreće muža i sina ostala sam sama…

“Nakon svoje druge velike i najmlađe nesreće vijugala sam, čineći sve kako bih bila sigurna da ne trebam stati pred ogledalom i priznati sama sebi da se sve uistinu dogodilo da su pogubljeni i da sam ovdje zanemarena. Bijesan sam pobjegao od sebe, trčeći niz neprihvatljivih načina pokušavajući biti brži od svoje muke. Trebala mi je godina dana da se suočim sa stvarnošću i shvatim da je usamljena stvar koja mi treba bila zadržati uspomenu na oboje budući da su svi bili moji. Žao mi je što sam to sad razumio, u slučaju da sam to prije prepoznao, mnogi oko mene bi spasili svoju “mahnitost”. Slomljena sam, ali od njih guram na to da cijelim svojim bićem prihvatim da ću im jednog dana opet imati mogućnost otkriti količinu koju ih volim i uhvatiti ih cijelim svojim bićem. Činjenice potvrđuju da svatko tuguje na svoj osobit način i slučajno da ne možemo biti jaki nismo nenamjerno ti koji donose presudu. Muka se ponekad pojavljuje u cereku. Prisjetite se. Prigrlite i volite svoje prijatelje i obitelj jer nitko zapravo ne može znati kad ste ih posljednji put promatrali i nikada ne prebolite ono što niste imali ni u magli. “

Leave a Reply